Dječja izbirljivost za stolom – STOP!

Često, možda prečesto, čujem roditelje kako kažu:“ Moje dijete to neće jesti.“ Naravno da se ta izjava uvijek odnosi na povrće, voće, mahunarke i uglavnom zdravu hranu. Tu priča prestaje. Obroci se prilagođavaju najmlađima i tako, često, više nikada ne nudimo djeci ono što ne vole.
Da ne ispada kako pametujem, jer ja nisam nutricionist, ali sam majka najtvrdoglavijeg djeteta na planetu i vjerujte mi, imam iskustva u gore navedenim situacijama.
Kako naučiti dijete da jede skoro sve? Zašto skoro? Zato što dajem pravo svakom čovjeku pa i onom najmanjem da ima jednu do dvije namirnice koje su mu baš bljak! Kod mog djeteta to su riba 🙁 i mlijeko.
Prvo što moramo shvatiti o djeci, kada je hrana u pitanju, je to da su djeca mali manipulatori. Uvijek igraju na kartu emocija i sažaljenja, a pogotovo kad znaju da će mama popustiti.
Druga stvar je to da, uglavnom vole junk food. Obožavaju slatkiše, pekarske proizvode, pizze, hamburgere i sličnu, masnu i nezdravu hranu.
Treće, ovisno o tome koliko je dijete tvrdoglavo i inatljivo, prkosit će svakom vašem pokušaju da mu podmetnete nešto novo, drugačije od svakodnevne hrane, koja se u nedostatku vremena i mašte zna prečesto ponavljati.
Najgora stvar od svega je kad se mi roditelji umorimo od pokušavanja, pa odustanemo i počnemo prilagođavati obroke prema onome što djeca vole i tako se na stolu redovito nađu špageti s mesnim umakom, pire krumpir, pohana piletina i slično.
Da vas ne zamaram činjenicama, dat ću vam nekoliko primjera iz vlastitog iskustva:
Moj sin bi, da sam ga pustila, jeo tri jela svaki dan. Da ne mislite kako sam ja neki svemirac, jer nisam, bilo je perioda kad sam mu prilagođavala obroke, radila tjestenine, štrukle i još dva, njemu omiljena jela. To je bio moj period lijenosti. Prestala sam pokušavati.
Onda sam shvatila kako smo mi roditelji dužni djecu odgajati. Naučiti ih kulturi lijepog ponašanja. Naučiti ih kako da prilagode svoje ponašanje i komuniciranje u različitim situacijama s različitim ljudima, na različitim mjestima i u različito vrijeme. Nije to mala stvar.
Isto tako, učimo ih kulturi odijevanja. Kako se odjenuti za školu, igralište, kino…
Učimo ih da budu tolerantni, svestrani, tako da im pokazujemo bezbroj mogućnosti: od reakcija na određene situacije i ljude pa sve do izbora dobre, kvalitetne glazbe, filma, interesa, zanimanja, škole…..I to nikad ne prestaje.

Mi smo tu da ih usmjeravamo i upoznamo sa svijetom, kako bi kasnije kad odrastu, upoznati sa svim mogućnostima, mogli kvalitetno razlikovati dobro i loše, jer nema ništa gore nego stvarati predrasude o nečemu i pametovati zbog neznanja ili nedostatka iskustva.
Eto, razmišljala sam o tome i shvatila da kultura prehrane proizlazi iz odgoja. Ne želim da moje dijete poznaje samo dva jela i kad naraste bude jadno od onih ljudi koji s gađenjem gledaju u tuđi tanjur pitajući:“A, kaj ti je tooooo?“
Ne želim da mu je vrhunac gastronomije pečeni odojak ili vratina na roštilju(iako nemam ništa protiv ove hrane, dapače 😉 )
Osim toga, želim i dužna sam mu osvijestiti što znači zdrava, raznolika prehrana. Koliko takva prehrana utječe na zdravlje i koliko smo zdravim navikama u mogućnosti spriječiti bolesti, loše raspoloženje i umor.
Sve to je dužnost mene kao roditelja.
Nakon ovih mojih zaključaka, odlučila sam postati nemilosrdna. Na žalost, uvođenje promjena u odgoju i mijenjanje starih navika obično i mora izgledati tako, nemilosrdno.
Tako u početku izgleda djeci, nama roditeljima je naporno, iziskuje dosta psihičkog napora, ali se u konačnici itekako isplati. Nema odustajanje jer djeci ne povlađujemo već ih odgajamo. U tome se prepoznaje roditeljska ljubav.
Ja sam gurman. Hranu volim, uživam u njoj. Želim raznolikost na tanjuru i dobro balansirane obroke za sebe i svoje dijete. Jedan problem već imate riješen jer recepti koje objavljujem na svom blogu su upravo takvi.
Ono što nam je dalje potrebno je lukavstvo. Objavili smo rat malim „tjestoljupcima“ i sad idemo do kraja.
Počnite uvoditi šarene namirnice. Voće i povrće u što izvornijem obliku. Šarenilo će djecu sigurno privući. Uvedite zelene kašaste sokove u prehranu. Nemojte odmah stavljati glavicu salate u njih već list po list dok se dječje nepce ne privikne. Kad vas budu pitali od čega je zeleno, nemojte priznati! Ja sam uvijek govorila da je to kivi (hvala bogu na tom voću), inače nikada ne bi popio blitvu u čaši. Sada mu je taj sok nešto najfinije.
Curry je moj omiljeni začin. Kada sam ga prvi put svom sinu podvalila, to je bila piletina u curry umaku. To je intenzivno jelo, specifičnog okusa jer spomenutog začina ide dosta. Reakcija je, na moju veliku žalost, bila:” Fuuuuuj!”

Mogla sam odustati i zaključiti da moje dijete ne voli curry i više ga nikada ne stavljati u hranu. To bi bilo najjednostavnije, ali napravila sam upravo suprotno. Počela sam stavljati curry u gulaše, variva od mahunarki, ali u manjim količinama, tako da se tek malo osjeti. Malo po malo, micek se, ni ne znajući, navukao na taj okus, a ja sam ga, s vremenom, dodavala sve više, čak sam i piletinu marinirala u curryju. Da ne duljim, danas mu je curry najdraži začin. Od onog prvog puta kada sam mu servirala jelo koje je odbio s gađenjem, prošlo je godinu dana. Jučer sam ga pripremila opet. Rekli su mi moji da stan miriše kao da smo u indijskom restoranu.;-)  Reakcija moga sina je bila:“Mmmmmm, kako miriše, sve ću pojesti!“
Ovo je moj uspjeh, najbolja nagrada koju sam mogla dobiti. Navike je moguće promijeniti, samo treba biti uporan.
Od salata je moj sin jeo samo zelenu i zelje salatu. Danas jede crveni, gorki radič, rikolu, matovilac, sirovi špinat, kelj, ribanu mrkvu, celer, čičoku, korabicu, ciklu….
Nemojte kuhati prema željama. Kuhajte kako mislite da je dobro. Neka bude raznoliko i šareno. Mahunarke, žitarice, povrće, meso, riba, šarene salate, prirodni sokovi. Kada dijete shvati da je to jedino što ima, bunit će se jednom, dva puta….a onda će prihvatiti situaciju. Nemojte se brinuti ako ne pojede koji ručak. Neće umrijeti od gladi. Ne popuštajte. Budite uporni.
Evo, još jedna situacija. Što se jede uz film? Masni čips i ostale masne grickalice. Moj mezimac nije htio ni čuti za sirovi kikiriki, orahe, lješnjake i bademe.
Tako smo jednu večer gledali napeti triler i kako nije bilo čipsa, a napetost i nervoza tijekom filma raste, podvalila sam klincu sirovi kikiriki koji je počeo mahnito jesti…zatim lješnjake i sve ostale orašaste plodove. Daleko od toga da nikada neću kupiti čips, ali ja vam pričam o uvođenju zdravih navika u svakodnevnu prehranu.
Umjesto omiljenog Čokolina, za doručak se jede zobena kaša sa sezonskim voćem i medom, imamo bezbroj finih recepata za zdrave, a ukusne kolačiće.
Nemojte misliti da mi ne volimo roštilj, kolače pa nekad i junk food.

Nekad(istina, vrlo rijetko) smo lijeni pa odemo na pizzu ili u McDonald’s, ali bit je u tome da je svakodnevna prehrana raznolika i zdrava, da dijete prihvati zdrave, prirodne okuse kao nešto normalno i fino.
Djeca ne znaju važnost raznolike, svježe, sezonske prehrane. To im nije bitno. Mi smo ti koji ih trebamo voditi, učiti, stvarati im zdrave, kulturne navike i ugraditi im temelje zdravlja. Nemojmo biti lijeni. Potrudimo se zajedno.