Odlazak na splitski pazar pamtim kao dijete. Iz bakine kuće u Solinu autobusom do Splita. Ni na kraj svijeta nije bilo teško “potegnut” zbog dobre spize. U vrtu je dida uvijek imao povrća, ali za dobar bokun mesa ili ribe išlo se na splitski pazar. Ma bio je to pravi ritual. Autobus bi se čekao i do pola sata po najvećoj vrućini. Cijedi se znoj niz leđa, lice, ruke… Vozač ne staje ako na stajalištu nema ljudi… Tek kad netko od putnika zaurla “Imaaaa izaaać” zaustavi vozilo i otvara vrata. I tako sve do Splita… A onda prvo u pekaru preko puta pazara po kiflić sa šećerom… Jer je dite…

Zapamti, nikad nije kasno. Za snove, za nove početke. Za traženje sebe. Sve dok ne dozvoliš da te okovi predrasuda zarobe, sve dok ne dozvoliš da te sputaju glasovi onih koji su sve na vrijeme. Neki su sve odradili po očekivanjima sredine. Odškolovali se, zaposlili, udali, rodili, odgojili…… Često sebe putem negdje zaboravili. U želji da ih shvatiš, pitaju te:” kad ćeš!” Pa ti nametnu grizodušje da pomisliš kako nisi dovoljno dobar. Zacrtaj put pa ga tvrdoglavo slijedi…. Neka ti vlastita sreća bude na prvom mjestu. Samo oni sretni mogu drugima osvijetliti put. Samo oni sretni ostavljaju trag. Raditi moraš. Sve ostalo ne moraš. Zato svu svoju snagu usmjeri na…

“Operi noge prije spavanja!” Prali smo ih baš svaku večer. Vječito bosi, crnih tabana, krvavih palčeva. Poseban šugaman za noge bio je prebačen preko kade. Možeš sve, ali bez opranih nogu u bile lancune nikako!? Divljali smo koliko smo mogli. Nakon bile kave i kruva s marmeladom od šljiva, na kupanje… Bilo nas je barem deset u ekipi.. I danas sam s nekima u kontaktu, iako su ta ljeta već više od 25 godina iza mene… Briškula, trešeta, smijanje do suza. A točno u dvi ure, svi na obid… Bez iznimke. Obiteljski ručak, a zatim popodnevni odmor. Nismo morali spavati, ali nismo smjeli van iz kuće. Tišina do 5 poslije…

S pakiranjem bi mama krenula dva tjedna prije puta. Sve je moralo biti čisto, ispeglano, uredno složeno. Nije nam Split bio baš nadohvat ruke pa smo ljetne praznike čekali s nestrpljenjem. Gotovo puna 3 mjeseca provodili smo u Dalmaciji. Solin-Split-Čiovo-Komiža. Tek sad vidim koliko nam je bilo lijepo. Tada smo sve podrazumijevali. Polazak ranojutarnjim vlakom s Glavnog kolodvora i jedan jedini Marjan express? Mama, naoružana sendvičima, sokovima i praznim vrećicama jer je znala da će meni i bratu biti zlo zbog vožnje. Tata s koferima i fotoaparatom. Niti jedan obiteljski trenutak nije mogao proći nezabilježen. Kad malo bolje razmislim, on je jedini bio staložen i sabran. Nije ga nikada taknula…

  Ne traži sebi slične. To je kao kad se pustiš da te voda nosi. Lijeno i dosadno. To rade tinejdžeri. Pa se curice šetaju u istim haljinicama, u istim štiklama s istom frizurom, a dječaci se grupiraju prema vrsti glazbe i veličini lopte. Onda se, nerijetko desi da te povrijede.. … Pa se čudiš. Trebali bi znati više i bolje od toga. Što te briga koje knjige čita, koje filmove gleda i kako se odijeva. Gledaj srcem. Onaj koji zna grliti, tješiti, uskočiti, razveseliti. Onaj koji te riječima takne, koji te nazove kad te brige more, a niste se čuli godinama. Takvog prijatelja traži. Izbori se s predrasudama i…

Tko je kriv? Tko je kriv? Roditelji ili sustav? Prebacivanje krivnje ne prestaje. Svake godine ista priča. Djeca odlaze na psihijatriju zbog napadaja panike pred kraj školske godine u utrci za peticama? Pa onda neki kažu:” Tko im je kriv i nama je bilo tako pa nismo pucali!” Drugi kažu:” Za sve su krivi mobiteli i internet!” Veliki broj, uglavnom onih koji nemaju iskustva sa školarcima ili roditelji malobrojne djece koji u srednjoj školi uživaju u učenju i nemaju drugih interesa, kažu:” Za sve su krivi roditelji!” U ovoj našoj šupi gdje smo naviknuti prebacivati krivnju s pravog krivca na male, obične ljude, roditelji su krivi za sve… Tko je…

Jeste li u stanju blokirati ljude? Ja ih često blokiram na fejsu. ? Kažu neki da ne bih trebala, ali ne mogu si pomoći. Blokiram i one u stvarnom svijetu. Sasvim lako, bez kajanja. I nikada se ne vraćam. Sve više uživam u tome. Ima tih nekih spodoba koje uživaju šaleći se isključivo na tuđi račun. U većem društvu, naravno.. pred svima. BLOK! Ima i onih koji se ne mogu suzdržati pa djetetu, curi, ženi javno očitaju bukvicu pred svjedocima. Ponižavajući, jer zašto bi u 4 oka, ovako pokazuju svoju lažnu veličinu – BLOK! Ima onih koji ti pod krinkom velikog prijateljstva dobronamjerno daju savjet nakon čega se osjećaš kao…