PRIČE

Uspomena na splitske zidiće

“Operi noge prije spavanja!”
Prali smo ih baš svaku večer.
Vječito bosi, crnih tabana, krvavih palčeva.
Poseban šugaman za noge bio je prebačen preko kade.
Možeš sve, ali bez opranih nogu u bile lancune nikako!😃
Divljali smo koliko smo mogli. Nakon bile kave i kruva s marmeladom od šljiva, na kupanje…
Bilo nas je barem deset u ekipi..
I danas sam s nekima u kontaktu, iako su ta ljeta već više od 25 godina iza mene…
Briškula, trešeta, smijanje do suza.
A točno u dvi ure, svi na obid…
Bez iznimke.
Obiteljski ručak, a zatim popodnevni odmor.
Nismo morali spavati, ali nismo smjeli van iz kuće.
Tišina do 5 poslije podne kad već ekipa čeka na zidiću. “Di ćeš već, još je sunce?” Morala je upozorit, ali je sve razumila!
Kad bi zidići mogli pričati, ispričali bi najljepše priče. Prve simpatije, beštimje, plakanje od smija. Najveća prijateljstva.
Ako si gladan, skokneš doma pa na brzinu umočiš kruh u onaj toć od poma i kukumara na salatu koja je ostala od ručka. Jer nemaš vremena za drugo…
Na zidiću se sjedilo do noći, kad bi čuo kako mater doziva nečije ime… “Adio, vidimo se sutra na plaži!” pa smo jedan po jedan odlazili na pranje nogu i spavanje.
Zidić je bio mjesto gdje bi se nalazili i razilazili, mjesto gdje smo se pozdravljali do sljedećeg ljeta.
Mjesto gdje smo se dogovarali kuda dalje, što sutra..
Na zidiću su se rađale najluđe ideje…
Rat zelenim bobicama sa stabla protiv ekipe iz druge ulice. Uh, kako je boljelo kad bi te bobica pogodila u glavu😫
Išli smo u đir po Splitu, u kino, na slaju😉
Ali bi se nakon svakog đira vraćali na zidić.
Sve uspomene su ostale tamo, zapisane nekom nevidljivom bojom, ponekad urezanim potpisom…
Vratit ću se jednom, da vidim sjede li tamo neka nova dica😊
print
5
(Visited 157 times, 1 visits today)

U mojoj obitelji, generacijama, hrana je glavna tema razgovora, okosnica najljepših druženja, obiteljskih okupljanja za stolom, blagdanskih veselja. Hrana nikada nije bila samo potreba! U nasljeđe se prenosila vještina pripreme tradicionalnih receptura, dalmatinskih specijaliteta i sjećam se, kao dijete, živih rasprava između moje bake, mame i teta, tko najbolje priprema njoke, pašticadu, janjetinu…..orahnjaču i ostale delicije! Naglasak je, dakako, uvijek bio na domaćem, ne špricanom, sezonskom i zdravom, što je i moja nit vodilja kod svakodnevnog kuhanja za moju obitelj…….Nikada nam nije bilo dozvoljeno jesti slatkiše u neograničenim količinama! Pazilo se na raznolikost namirnica i boja na tanjuru! Smatralo se da je hrana izvor zdravlja ili uzrok svih bolesti! Ja sam, ipak po prirodi znatiželjna i koliko god štovala tradiciju, uvijek u svojim jelima pokušavam unijeti dašak novog, nepoznatog i malo drugačijeg. Ljubomorno i sebično čuvam bakine bilježnice s receptima koji su se skupljali desetljećima! Moje bake i tete, danas više nema. Nekako, nostalgično, ovaj blog posvećujem njima u čast, kao zahvalu za ljubav prema kuhanju i hrani koju su mi usadili i naučili me, ni neznajući, prenositi tu ljubav dalje….

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

EnglishFrenchGermanItalianPortugueseRussianSpanish