PRIČE

Tko je kriv?

Tko je kriv? Tko je kriv?
Roditelji ili sustav?
Prebacivanje krivnje ne prestaje.
Svake godine ista priča.
Djeca odlaze na psihijatriju zbog napadaja panike pred kraj školske godine u utrci za peticama😊
Pa onda neki kažu:” Tko im je kriv i nama je bilo tako pa nismo pucali!”
Drugi kažu:” Za sve su krivi mobiteli i internet!”
Veliki broj, uglavnom onih koji nemaju iskustva sa školarcima ili roditelji malobrojne djece koji u srednjoj školi uživaju u učenju i nemaju drugih interesa, kažu:” Za sve su krivi roditelji!”
U ovoj našoj šupi gdje smo naviknuti prebacivati krivnju s pravog krivca na male, obične ljude, roditelji su krivi za sve…
Tko je kriv jer je pao razred? Roditelj
Tko je kriv jer je u tridesetoj nezaposlen? Roditelj
Tko je kriv jer je ostala trudna sa 16? Roditelj.
Tko je kriv jer su poginuli pod naletom jahte? Talijanski roditelj.
Danas biti roditelj znači biti dežurni krivac!
A sustav? Ma ne, sustav je za 5.
Istraživanja koje pokazuju da nam je školstvo na samom dnu, rezultati koji pokazuju poražavajuće opće znanje na kraju školovanja, sve to je sitnica, nebitno.
Roditelji su krivi.
Mislila sam da neću.
Ali ogorčena sam školskim sustavom. Možda sam i loš roditelj. Prihvaćam ako će to ubrzati promjene.
Čitam prije par dana pismo jednog ravnatelja roditeljima (koji su krivi za sve), kako ne treba tražiti od djece dobre ocjene iz svih predmeta, jer jednom umjetniku ne treba matematika ili što će književnost matematičaru.
Po toj logici bi bilo ovako: “Nečije dijete silno želi studirati povijest ili pravo i ima 2 iz matematike cijelu srednju školu. Zašto ne bi, dvojka je dovoljna ocjena. Matematika ga ne zanima! Onda dođe državna matura i treba kao obavezan predmet polagati matematiku.
Evo još jedan primjer: Osnovnoškolac.. Izuzetno talentiran za jezike i sasvim je očito da želi nastaviti školovanje u jezičnoj gimnaziji, ali za upis mu treba barem 78 bodova, što znači prosjek od barem 4,8 u sva četiri razreda. To ne uključuje 2 iz matematike, fizike i kemije.
Gospodine ravnatelju, nešto vam u pismu ne štima.
Za upis se gleda prosjek SVIH ocjena.
Taj roditelj koji je kriv za sve, potiče dijete da iz svih predmeta ima što bolje ocjene. Jer zna da nikako neće moći upisati što želi ako ne bude tako. A on želi djetetu sreću, da jednog dana radi što voli. Svjesni su toga i srednjoškolci pa im ne treba roditelj crtati činjenice koje govore:” Ako ne budeš imao jako dobre ocjene iz matematike koja te ne mora zanimati jer želiš studirati pravo, roditelji će ti plaćati pripreme za državnu maturu masno. Dobro, plaćat će i ovako i onako, ali to je drugi problem. Ili je opet roditelj kriv što 4 godina učenja matematiike zahtijeva pripreme za maturu?
U nekom, nama utopijskom društvu, srednjoškolci bi birali predmete koje žele pa bi umjesto njih 15 imali 6 odabranih. I uživali bi učeći, stizali bi sve.
Pripremali bi se za ono što žele dalje u životu i na kraju krajeva na maturi ne bi svi pisali eseje i rješavali trigonometrijske funkcije kao što je to slučaj sada. Onda, možda roditelji ne bi bili krivi jer “forsiraju” djecu da imaju jednak uspjeh iz svih predmeta. Mogli bi se napokon opustiti i uživati u školovanju svoje djece. Možda bi umjesto da strepe, zadnje mjesece škole posvetili više vremena opuštenim obiteljskim druženjima. Ovako će s djecom na psihijatriju.
Imamo žrtve sustava: roditelje, djecu i profesore. Sasvim sam sigurna da niti jedna od tri skupine ne voli školu. Tužno.
Svi su na rubu. Što se još mora dogoditi da krenemo s ozbiljnom reformom školstva.
Ne želim više nikada čuti “roditelj je kriv” vezano na ovu temu.
print
1
(Visited 56 times, 1 visits today)

U mojoj obitelji, generacijama, hrana je glavna tema razgovora, okosnica najljepših druženja, obiteljskih okupljanja za stolom, blagdanskih veselja. Hrana nikada nije bila samo potreba! U nasljeđe se prenosila vještina pripreme tradicionalnih receptura, dalmatinskih specijaliteta i sjećam se, kao dijete, živih rasprava između moje bake, mame i teta, tko najbolje priprema njoke, pašticadu, janjetinu…..orahnjaču i ostale delicije! Naglasak je, dakako, uvijek bio na domaćem, ne špricanom, sezonskom i zdravom, što je i moja nit vodilja kod svakodnevnog kuhanja za moju obitelj…….Nikada nam nije bilo dozvoljeno jesti slatkiše u neograničenim količinama! Pazilo se na raznolikost namirnica i boja na tanjuru! Smatralo se da je hrana izvor zdravlja ili uzrok svih bolesti! Ja sam, ipak po prirodi znatiželjna i koliko god štovala tradiciju, uvijek u svojim jelima pokušavam unijeti dašak novog, nepoznatog i malo drugačijeg. Ljubomorno i sebično čuvam bakine bilježnice s receptima koji su se skupljali desetljećima! Moje bake i tete, danas više nema. Nekako, nostalgično, ovaj blog posvećujem njima u čast, kao zahvalu za ljubav prema kuhanju i hrani koju su mi usadili i naučili me, ni neznajući, prenositi tu ljubav dalje….

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

EnglishFrenchGermanItalianPortugueseRussianSpanish