Priča o splitskom pazaru

Odlazak na splitski pazar pamtim kao dijete.
Iz bakine kuće u Solinu autobusom do Splita.
Ni na kraj svijeta nije bilo teško “potegnut” zbog dobre spize. U vrtu je dida uvijek imao povrća, ali za dobar bokun mesa ili ribe išlo se na splitski pazar.
Ma bio je to pravi ritual.
Autobus bi se čekao i do pola sata po najvećoj vrućini.
Cijedi se znoj niz leđa, lice, ruke…
Vozač ne staje ako na stajalištu nema ljudi…
Tek kad netko od putnika zaurla “Imaaaa izaaać” zaustavi vozilo i otvara vrata.
I tako sve do Splita…
A onda prvo u pekaru preko puta pazara po kiflić sa šećerom… Jer je dite ogladnilo…
ili možda samo da me naoruža strpljenjem.
Jer za obilazak pazara s mamom trebalo je imati strpljenja. “Drži se za torbu da se ne izgubiš!” A nije se bilo teško izgubiti u onoj masi ljudi…
Meni su najdraži bili štandovi s odjećom i igračkama. Mogla sam ih satima razgledavati.
A odmah zatim, odmah iza kiflića sa šećerom, bili su prodavači pilića.. Onih pravih, malih, živih pilića.
Toliko sam htjela piliće da mi ih je jednom prilikom dida kupio. I to 10 komada. Igra je trajala kratko jer su vrlo brzo narasli pa su ih prebacili u kokošinjac. Znate što je poslije bilo…?
Nego, vratimo se na splitski pazar.
To je mjesto koje, poput svakog grada, ima onaj neki dodatni šarm. Trbuh grada.
Grada gdje je dobra spiza uz Hajduk, glavna tema razgovora. Jer tamo žive istinski gurmani.
Ono što iznad svega osvaja je mentalitet.
Ćakula bez prestanka, dijalekt, otvorenost…
Dok te sugovornik pita koliko je sati, već deset slučajnih prolaznika odgovara.
“Deset manje kvarat, šinjorina!”
Mjesto na kojem ćeš saznati sve o svakome prije nego otvoriš novine. Onako usput.
A onda odlazak po meso. E, ljudi moji, to vam je bila posebna priča.
Ja sam stvarno mislila da je moja mama neki gospodar svih mesara. Oni su se nje bojali kad bi ušla. Vidjelo im se na facama.
Pa bi se posebni bokuni vadili ispod banka…
“Ajme, nemoj ti meni to nuditi, nije ti to friško, daj mi komad od štrakula!” Šta je štrakul, nikad nisam saznala, ali znala je anatomiju svake jestive životinje u detalje… Mesarski geni.
Svaki put bi obišle barem 5 mesnica dok nije našla savršen komad govedine, teletine ili janjetine. Kad ne bi našla meso u Splitu, išlo se i do Sinja. U Sinju je uvijek bilo najboljeg mesa.. (Zato meni asocijacija na Sinj nije alka, već janjetina?)
Nakon mesnice u peškariju. “Samo da vidin šta ima od ribe!”
A tamo tek razgovora?
Obavezno “Kako ste, kako zdravlje, dica?”
A onda ona sreća na licu. “Sve smo, idemo doma!”
“Ali, čekaj da uzmen još malo verdure!”
Pa od jednog do drugog štanda s povrćem uz cjenkanje i probiranje… Jer morala je kupiti najbolje, domaće..
Pa s punim rukama natrag.. Često bismo navratile do tete na Baćvice.
Na još malo ćakule i doručak. Tetela je radila najbolji doručak. (Tu priču ću vam ispričati neki drugi put).
A onda natrag u Solin. Autobusom.
“Imaaaaa izaaaać” na svakoj stanici sve do doma.
Eto…
U Splitu sam svako ljeto. I baš svaki put prođem preko pazara…
pa na Peristil sve do Pjace. Na kavu. Tamo gdje me dida vodio da slušam klape i u Bobisa na kolače.
Jer uspomene ne blijede..