Nemoj biti čovjek koji parkira ispred garaža

Tvoji problemi ti se uvijek čine najvećima. Ja to potpuno razumijem. To ne znači da si neosjetljiv na tuđe probleme. To samo znači da jače osjećaš bol na svojoj koži. S druge strane, koliko god ti se tvoja bol činila jaka, ne prekidaš sugovornika koji ti priča o svojim problemima rečenicom:” Ma nije to ništa, meni je puno gore,” već slušaš, tješiš i pomažeš koliko možeš.

Jer koliko god ti se tvoji problemi čine većima, ne umanjuješ tuđe

Ali to uopće nije poanta ovog teksta. Zapravo je samo nekakav uvod u ono što želim ispričati.

Imam garažu. Rekli bi neki koji stanuju u Zagrebu:” Blago tebi!”
I je na neki način. Razumijem to, jer nisam oduvijek imala garažu. Znam što znači tražiti parkirno mjesto i kružiti satima. Ono što je loše kad imaš garažu do koje vodi makadamski prilaz je to što se, svako malo, ispred nje netko parkira.
Ispred tuđe garaže… Bez poruke, bez broja mobitela, bez srama..
Tako sam s dečkima iz Pauk službe već na “ti”. Kasnim na posao, kod doktora, kasnim doma s posla, kasnim svugdje jer je netko u stanju besramno stati ispred tuđe garaže. Nekada pričekam da vidim kako izgleda čovjek koji se parkirao ispred garaže. Mislim si, sigurno bi ga mogla prepoznati jer mu na čelu piše “samoživi idiot” ali gle čuda, nije tako. Sasvim obični ljudi poput tebe i mene. Ono što im je zajedničko je da se krenu opravdavati uvijek istom rečenicom:”Samo sam na kratko stao/la!” Samo kratko, jer je njegovo/njezino vrijeme puno dragocjenije od mojeg vremena. Samo kratko jer se njemu žuri više nego meni. Samo kratko jer se njemu ne da bacati novac na parkirno mjesto pa će trošiti moj.
A zapravo bi ispravna izjava bila:” Jebe mi se za sve oko sebe!” Jer to je ono što misli.
Njegovi problemi su jedini važni i u tom trenutku će preko leševa da ih riješi.

Postoje te neke situacije u kojima ne prihvaćam ispriku

Jedna od njih je kad mi se netko parkira ispred garaže. Oni se ispričavaju, a ja kažem: “Ne postoji isprika za ovo!” ili ste glupi, ili ste neodgojeni ili ste sociopat!” Bez daljnje rasprave. Dakle, nikada se ne parkirajte ispred nečije garaže. Niti na 5 minuta. ‘Ajmo dalje…
Da bismo shvatili kako uopće netko postane “Čovjek koji se parkira ispred tuđih garaža” ili “Čovjek koji stane sa sva 4 žmigavca nasred ceste” (osim ako ste ispred bolnice koja nema parking i nečiji život je ugrožen) moram skočiti na jednu potpuno novu priču koja se dogodila u subotu.
Mjesto radnje: Igralište.

Neke stvari ne postoje u priručniku niti ih možemo pročitati u uputstvima za upotrebu, ali zato imamo mozak

Zato su nas učili empatiji, ako smo imali sreću da nas odgajaju tako da se svijet ne vrti oko nas. Pa onda krenemo sami sa sobom ovako:” Čemu služi igralište, nogometno, košarkaško? Služi, kako samo ime kaže, za igranje nogometa, košarke. Ako sam odlučila odvesti dijete kako bi vozilo bicikl na jedno od takvih igrališta i na igralištu nema nikoga, super! Neka se vozi se do mile volje! Istog trenutka kada se pojavi netko tko želi igrati košarku/nogomet

NE DOZVOLJAVAM DJETETU DA SE VOZI PO IGRALIŠTU

Ne dozvoliti djetetu nešto je potpuno normalno! Štoviše nužno. Dijete se ne odgaja da postane samoživi egomanijak (već sam pisala na tu temu). Ja sam mu roditelj i dužna sam ga maknuti.
Ili će se ozlijediti ili će smetati igračima koji imaju prednost. Mala djeca nemaju uvijek prednost samo zato što su mala.

Naša mala preslatka djeca nisu svima slatka

Oni uglavnom smetaju. Jer su mali i ne mogu sami procijeniti što smiju, a što ne. Zato ih ne puštamo da trče među masom ljudi, ne puštamo ih same, ne dozvoljavamo im da se u restoranima i kafićima sudaraju o tuđe stolove i razbijaju šalice. Ne dopuštamo im da gaze po tuđim ručnicima na plaži…  Zato što poštujemo tuđi mir, tuđe vlasništvo.
Psi isto nisu svima slatki. Zato ih vodiš na uzici. Ne puštaš ih da slobodno bauljaju gradom gdje postoji puno ljudi. Neki se ljudi boje pasa. S obzirom na to da bi svoju vrstu trebalo poštivati, osjetljiv si na tuđe strahove pa ćeš psa istrčavati u šumi ili parku, a ne mu dopuštati da hoda među nogama i njuši. Ako nisi u stanju, preseliš se u šumu i živiš sa psima. Daleko od ljudi.
Dijete kojemu je tata dopustio da vozi bicikl pod nogama igrača na košarkaškom terenu je uzrokovalo ozljedu igrača. Lom ruke u laktu i  lom bicikla, i nešto suza. Slučajno je igrač koji se našao na terenu moj sin pa me boli više nego nečiji tuđi lom ruke. Logično. Djetetu nije ništa, pitala sam sina prije nego smo saznali da je ruka slomljena. (Empatija)….jer mi nisu dali da budem tamo gdje nisam smjela sa 7 godina. Znala sam da se svijet ne vrti oko mene. I nikada neću stati sa sva 4 na zelenom valu. Niti na minutu.
Osim ispred bolnice koja nema parking u slučaju da je nekome u vozilu život ugrožen.
Ali dijete na biciklu kad odraste vjerojatno hoće. Nije jadan kriv. Ali bit će kriv kad postane punoljetan. Ima tatu koji mu ne zna postaviti granice. Jer ga nije briga. Jer mu je bitna isključivo sreća vlastitog djeteta. Dijete može što želi, gdje želi i kada želi. Za deset godina ću ga sresti ispred garaže.