Odgajamo li egomanijake?
Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih..
Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuhala ili pospremala. Bavila se kućom i važnijim stvarima.
Niti sam htjela niti ju tražila da se igramo skupa. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenutcima samoće. Ljeti smo po cijele dane bili vani, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja. Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca, osim za vrijeme jela, nemaju što tražiti za stolom s odraslima.
‘Ajmo, djeco, u sobu!
I bilo nam je super, odlično smo se zabavljali. Ne znam, niti sam ikada čula temu razgovora koja se među starijima odvijala. Nije me uopće zanimalo. Kada smo išli u goste, pa bi domaćini ponudili kolače, a ja bih proždrljivo posegnula za trećim komadom, mama bi me prostrijelila pogledom tako da sam ruku istog trena povukla prema sebi. Ostalo mi je do dan danas usječeno u pamćenje njeno:
“Nisi se došla najesti, pristojno uzmeš komad, dva i staneš!”
Tako i ja danas s prijezirom gledam na ljude koji pobrste švedski stol na nekom eventu. Nismo plakali, vrištali i vikali da nam je dosadno. Ako bi nam i palo na pamet, odgovor bi bio:” zabavi se nečim.” I zabavili bi se. Uh, kako je mašta radila..
Bili smo čisti, uredni, pristojni, mogli smo se kontrolirati kad smo trebali biti tiho, a itekako aktivni kad bi nas pustili s lanca.. Jeli smo sve, nije bilo pitanja:” Želiš li?” Nikada. Išli smo gdje su roditelji htjeli, kada je njima pasalo.. I bilo nam je zabavno… Uvijek.
Veselili smo se izletima na koje smo redovito išli vikendom i putovanju vlakom na more. Tata je radio, a mama je bila kod kuće, brinula, hranila, prigovarala, slušala, bodrila. Bila je autoritet, nikako prijatelj.
Kasnije, kad je djetinjstvo preraslo u adolescenciju, bila je oslonac, psiholog, savjetnik, kritičar, podrška, bič božji. Sve po potrebi. Promatrala nas je, razgovarala o problemima, tješila. Znala je prepoznati svaku emociju i ništa od nje nisam mogla sakriti. Nije bila prijatelj. I to se naglašavalo, da se ne zabunim, da ju ne tretiram poput svojeg vršnjaka, bez poštovanja.
Svako nepoštovanje odraslih kažnjavalo se rukom po guzi. Bez objašnjavanja, razgovaranja. Uvrijedio si starijeg, šamar. Pa ti uvrijedi i budi bezobrazan sljedeći put. Plaženje jezika, ružne riječi… opet onaj ranije spomenuti mamin pogled…
Ne smatram da je bilo idealno… Nakon izlaska subotom, tata me budio u 9 kako bi pomagala pospremati stan. Nakon 10 minuta telefoniranja vikao mi je da prekinem i da se nađem u četiri oka ako želim toliko razgovarati. Ograničeni izlasci su mi beskrajno išli na živce.
Nisam nikada došla doma pijana, nije mi palo na pamet.
A onda se nešto prelomilo usput, pa je takva vrsta odgoja postala previše surova. Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja. Beskrajno tolerantne, one koji podržavaju prijateljski odnos s djecom i to im je baš cool..
Nemojte me pogrešno shvatiti, promjene su potrebne, rekla bih nužne, ali imam osjećaj da smo otišli iz jedne krajnosti u drugu.
Zbog vlastitog bunta ili inata?
Ne znam, ali poput naših roditelja i mi smo pretjerali, samo na potpuno drugačiji način. Dotakli smo drugu krajnost.
Počeli smo voditi filozofske rasprave s dvogodišnjacima, gledamo na djecu kao na statusni simbol, poput novog automobila, pa ga lickamo, dotjerujemo, pokazujemo, hvalimo se:” Koliko kilometara ima tvoj? A konja? Kakve felge imaš?
Moj može potegnuti bolje od tvog! A kakav je u zavoju?” -Tako vam to meni izgleda…
Trenutno su djeca u centru pažnje, sjede na čelu stola, štoviše, biraju mjesto gdje će sjediti i to im se odobrava.
Djeca prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora. Dakako, uvijek vođene u superlativima… Moj mali je ovo, moja mala je bolje… Djeca dolaze u goste s rečenicom:” ja sam gladan!” pa ti pobrste pola frižidera, dok se roditelji smiju. Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati, pa te vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju.
Roditelji se svađaju s učiteljima, prijete im otkazima, prijete drugoj djeci, ako im netko u žaru igre dotakne vlastito dijete.
Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju odgovarati učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta. Djeca su postala smisao života svojih roditelja, životni projekt, jedina tema razgovora, nerealnog ponosa.
S ponosom bi trebali pričati o svojim dostignućima, interesima, iskustvima, a dijete o svojim. Umjesto toga, hvalimo se tuđim (djetetovim) dostignućima, prisvajajući ih kao svoju zaslugu.
Djeca su nam tu da ih odgojimo i pustimo da žive.. Da ih osposobimo za život, ujedno ne zanemarujući svoj. Nikako da im služimo i umjesto njih rastemo.
Da ih satima čekamo ispred noćnih klubova i vozimo kućama. (da to je postalo normalno) Da im držimo lavor kad nakon izlaska pijani dođu kući.
Da im toleriramo nedopustivo.
Da ih nagrađujemo za dobru ocjenu. Pobogu, pa ona bi sama po sebi trebala biti nagrada.
Čini li vam se da u osnovnim školama svi imaju petice? istina, ponekad je lakše djetetu zaključiti veću ocjenu nego imati posla s nabildanim taticom koji će ti prijetiti jer je “stara koza” oštetila njegovo iznadprosječno inteligentno dijete i dala mu 4. A ono zna za 10. Barem.
Pojam zlostavljanja i nestašne dječje igre se izjednačio.
Mi smo se grudali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Nitko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog tužakanja dobiti još jedan šamar. Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: “Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno!”
Našim roditeljima je bilo važnije da usrećimo druge! Jer, shvaćali su da je u tome, indirektno, i naša sreća.
Obratiti pažnju na ljude, ne biti sebičan, samoživ, razvijati empatiju, suosjećati, brinuti, biti obazriv.. To se negdje putem izgubilo.
Odgajamo li samožive egomanijake?
Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uvjete, rokove, pa se cijeli život traže i čekaju savršenu priliku da padne s neba, a takve nema.
U međuvremenu ih roditelji financiraju, peru, hrane, tješe.. Jer njihovo zlato zaslužuje bolje. I ovaj svijet nije dovoljno dobar za njih. Jesam li pretjerala? U svakom slučaju, mislim da nam treba zlatna sredina. Nešto između odgojnih metoda naših roditelja i ovih danas. Vrijeme će pokazati, ako nas vlastita djeca ne pojedu za doručak.
30
Nasja
U mojoj obitelji, generacijama, hrana je glavna tema razgovora, okosnica najljepših druženja, obiteljskih okupljanja za stolom, blagdanskih veselja. Hrana nikada nije bila samo potreba! U nasljeđe se prenosila vještina pripreme tradicionalnih receptura, dalmatinskih specijaliteta i sjećam se, kao dijete, živih rasprava između moje bake, mame i teta, tko najbolje priprema njoke, pašticadu, janjetinu…..orahnjaču i ostale delicije! Naglasak je, dakako, uvijek bio na domaćem, ne špricanom, sezonskom i zdravom, što je i moja nit vodilja kod svakodnevnog kuhanja za moju obitelj…….Nikada nam nije bilo dozvoljeno jesti slatkiše u neograničenim količinama! Pazilo se na raznolikost namirnica i boja na tanjuru! Smatralo se da je hrana izvor zdravlja ili uzrok svih bolesti! Ja sam, ipak po prirodi znatiželjna i koliko god štovala tradiciju, uvijek u svojim jelima pokušavam unijeti dašak novog, nepoznatog i malo drugačijeg. Ljubomorno i sebično čuvam bakine bilježnice s receptima koji su se skupljali desetljećima! Moje bake i tete, danas više nema. Nekako, nostalgično, ovaj blog posvećujem njima u čast, kao zahvalu za ljubav prema kuhanju i hrani koju su mi usadili i naučili me, ni neznajući, prenositi tu ljubav dalje….
Moglo bi Vam se svidjeti
Buđenje uz sirovo voće i povrće!
Promjene
14 komentara
Dani
Wow… kakav blog, kakav vrhunski sadržaj!
Ana
Svaka čast na ovom tekstu! Tako je realan. ??
Tanja
Sve ste rekli sto bi i ja u potpunosti se slazem sa Vama.
V
Kakva glupost. Prvo prof nije Bog a i uglavnom su jako isfrustrirani. A deca su i pre bila nesrecna i te komplexe imaju i sad kao odrasli ljudi pa teraju svoju decu da budu odlikasi ili da ispunjavaju njihove hirove. Nije bas sve crno ili belo. Pozdrav
Ana
Poštovana, da citate pažljivije ili kako se u školi to zove ČSR (čitanje s razumijevanjem) shvatili biste da je autorica upravo to i htjela reci, treba naći zlatnu sredinu!
Džo Vajt
Pre nego što ozbiljno počnete da razmišljate na ovu temu, pomislite li na to da je upravo takav stav roditelja iz tih osamdesetih (gde je dete poslednja rupa na svirali samo da bi se “selu” ugodilo a ne način odgajanja) ustvari nauk iz tih vremena kako ne treba da se odgaja dete? Definitivno jedan sebičan stav autora (autorke).
Olja
Ne slazem sa sa vecinom sadrzaja ovog teksta. Ne vidim nista lose u tome da se roditelji ponose uspehom svoje dece.Zar nije to ono sto nas motivise kroz zivot ,da imamo srecnu i ostvarenu decu.To ne iskljucuje sopstvenu srecu i distignuca.
Drugo,to poredjenje sa tim “kad smo mi bili mali”. Zasto bi to bio primer pravilnog odnosa i vaspitanja,gde svako u porodici gleda svoja posla. Vremena se menjaju,i ljudi se tome prilagodjavaju.Svako vreme nosi neke svoje prednosti i mane.I ne mislim da ce ista faliti samosvesnoj deci koja znaju sta hoce. Nepostovanje starijih i autoriteta koje navodite je stvar licne kulture, i onoga sto nosimo iz kuce, i toga je uvek bilo, a i bice, na zalost!
Smatram ovaj tekst povrsnim i jednosteanim, i ne znam.kome je tacno namenjen.Ja ,kao majka dva skolarca,se niucemu od ovoga ne pronalazim.
Jurasric park
Odgoj sedamdesetih stvorio je ovce koje su otišle u rat bez pitanja. Odgoj danas, da, stvara samožive ljude koji će uništiti planetu. No way out.
Denis
Bravo Naso, sve si rekla !
Mihaela
Dakle,da! Točno! Jer mene mame i tate čudno gledaju kad kažem da mislim da moje dijete ne zaslužuje nagradu jer je napisalo zadaću! To je njegov posao trenutno,obaveza. Tako uči da postoje obaveze,ako one nisu izvršene,postoje i kazne za to. Djeci se danas svašta dopušta. Ja sam učiteljicu molila da se mom djetetu ne gleda kroz prste i ne poklanjaju ocjene jer mislim da to dugoročno ne koristi baš ničemu. Meni je važnije da se zna služiti naučenom gradivom,kombinirati,razmišljati, preispitivati,a ne dobit 5 i idemo dalje. Što se općeg odgoja tiće,slažem se. Imam osjećaj da su danas djeca mnogo osjetljivija,ali i pametnija nego mi u toj dobi. Puno više su izloženi informacijama i svakakvim glupostima s TV-a i interneta nego što smo mi bili. A podložni su,kopiraju što vide… Teško je dobro balansirati između svega toga… Ali da,nikako nisu simpatična djeca koja rade što hoće i kad hoće a roditelji se tome smješkaju
Lejla
Nisu ni približno jednake okolnosti u kojima rastu djeca rođena od.npr. ’98. u odnosu na okolnosti u kojima smo odrastali mi, rođeni ’60.ih i ’70.ih. To je neu(s)poredivo. Ali ne bi se smjelo dozvoliti da iščezne kucni odgoj. Recimo: dobar građanski odgoj. A iščezava neumoljivo…Osim toga, PROCES RADA nije više potreba, a to je obesmislilo život novih generacija. Postali su lijeni i nezainteresovani.
ivo lupis
Odličan članak, trebali bi ga današnji roditelji pažljivo pročitati i pokušati primjeniti dosta razboritih savjeta iz prošlih mirnih i ugodnih vremena. Prosvjetni radnik Ivo
Lina
Ne znam, meni se ne sviđaju ovakva generaliziranja. Jednom mi je jedna učiteljica rekla – ja sam kao dijete bila pristojna prema svima, zašto nisu sad svi pristojni prema meni? Zato jer ni nekad nisu sva djeca bila pristojna. Koliko je to žena imalo tu luksuznu mogućnost da budu kućanice? Možda ste se vi kretali u takvim krugovima, ali u mome razredu kućanice su bile samo žene pomoraca. Ja sam imala tu sreću da je baka živjela s nama, ali mnoga su djeca išla kući iz škole s ključem oko vrata. Nije se Vama mašta razvila zato što su Vas roditelji puštali da se igrate sami u sobi nego ste se Vi s maštom rodili pa ste znali što ćete raditi sami u sobi. To pokazujete i po tome što pišete blog. Da su vas roditelji upisivali na razne aktivnosti, sada biste mislili da su Vam te aktivnosti razvile maštu. Jednostavno, danas se o djeci puno priča jer su postala vrlo rijetka pojava pa je onda i normalno da budu posebno blago. Ja se samo sjećam da u moje vrijeme za djecu bez mašte i bez pažnje roditelja nitko nije mario i nikoga nije bilo briga što će od njih biti. Svi roditelji nastoje svojoj djeci nadoknaditi ono u čemu su su se osjećali zakinuti u svojem djetinjstvu, nastoje prištediti svojoj djeci ruganja kroz koja su oni prolazili i pokušavaju ponoviti one stvari iz svojeg djetinjstva koje su im ostale u lijepom sjećanju. Meni je u vrtiću bilo krasno pa sam htjela da i moja djeca idu u vrtić, a njima on baš i nije ostao u najboljoj uspomeni. Nisam smjela birati frizuru do 7. razreda pa sam svojoj djeci radila koju god su frizuru poželjele, čim su počele izražavati želje, već oko 3. godine. Ako većina današnjih roditelja smatra da su ih roditelji zapuštali, nije nikakvo čudo da svoju djecu obasipaju pažnjom. Ako im je smetalo stalno nositi robu koju su već nosila starija braća ili čuvati mlađu braću, nije nikakvo čudo da rađaju jedince. Ako su im roditelji bili isfrustrirani jer se nisu školovali pa su gledali kako ljudi koji sjede u kancelarijama imaju veću plaću, nije čudo da danas ljudi počnu rađati s 35 godina, nakon što doktoriraju. Ako su živjeli u sretnoj obitelji, punoj poštovanja i zadovoljnoj s onim što ima, i oni će odgajati djecu tako da budu zadovoljna. Ali takvi su ljudi bili uvijek u manjini, i pred 1000 godina, i pred 50 godina i sad. I tako će zauvijek biti. A kad klatno nategnemo na jednu stranu pa ga pustimo, ono će poletjeti na suprotnu stranu, neće se odmah zaustaviti u sredini. 🙂
Dea
Apsolutno se slažem s člankom, današnja djeca su većinom bezobrazna, egoistična, nedgojena, stalno im je dosadno, stalno ih treba neko zabavljat, pa onda poslije gledamo te iste kad počnu odrastati, kako ne mogu biti odgovorni, ne mogu zadržati posao, ne mogu održati brak, nakon rastave ne brinu se za djecu. ne brinu se za ostarjele roditelje, kad pogaze nekog pobjegnu s mjesta nesreće, ako postanu šefovi primjenjuju mobing i bossing prema kolegama. i još bi se toga dalo nabrojati..možete posljedice tolerantnog odgoja već vidjeti u ljudima koji sada imaju oko 35 godina.
Mislim da je to zato jer više nemamo puno djece. Rodimo jedno, dvoje, pa ih onda previše razmazimo. Oni koji imaju 6 još uvijek ne stignu razmaziti djecu…ali mislim da će ako se ekonomska situacija za malog čovjeka ne poravi biti sve manje djece