PRIČE
-
Krema s jagodama
On:” koliko imaš priča iz djetinjstva, što ćeš kad ih sve ispričaš?” Ja:” kad god mislim da ih više nema, sjetim se još jedne. I skoro sve su vezane uz hranu!” Kad malo bolje razmislim, ima toliko toga što vam moram ispričati. Tako sam se baš jutros sjetila kreme od vanilije. Kao djeca, obožavali smo puding i znala je mama skuhati onaj od čokolade, kupovni. Pa ga je nakon popodnevnog kupanja dok smo još imali vikendicu na Čiovu (za Čiovo spremam posebnu priču) izvadila poput asa iz rukava baš u onom trenutku kad nam se jelo nešto slatko. Nismo imali neki izbor posuđa jer je vikendica još uvijek bila gradilište,…
-
Pecipale
Htjela sam vam ispričati priču o pecipalama. O najsretnijem okusu djetinjstva, o najobičnijim i najboljim pogačama prženima u ulju. Hrskavim i mekanim u isto vrijeme. Mi nismo znali što je gluten. Jeli smo bijeli ili crni kruh ravnopravno. Prema raspoloženju. Mislim da nismo znali za integralnu rižu ili integralnu tjesteninu. Šnita kruha i svinjske masti sa šećerom bila je naša “Milka Oreo” dok smo se krvavih koljena spuštali sa stabla i planirali napad šljivama na protivnike iz susjedstva. (Ne, to nije bilo nasilje, već dječja igra). Kad si se vratio navečer doma, sav izgreban i prljav, nisu nas pitali “Tko ti je to napravio, zvat ću mu mamu,” već “Opet…
-
Nemoj biti čovjek koji parkira ispred garaža
Tvoji problemi ti se uvijek čine najvećima. Ja to potpuno razumijem. To ne znači da si neosjetljiv na tuđe probleme. To samo znači da jače osjećaš bol na svojoj koži. S druge strane, koliko god ti se tvoja bol činila jaka, ne prekidaš sugovornika koji ti priča o svojim problemima rečenicom:” Ma nije to ništa, meni je puno gore,” već slušaš, tješiš i pomažeš koliko možeš. Jer koliko god ti se tvoji problemi čine većima, ne umanjuješ tuđe Ali to uopće nije poanta ovog teksta. Zapravo je samo nekakav uvod u ono što želim ispričati. Imam garažu. Rekli bi neki koji stanuju u Zagrebu:” Blago tebi!” I je…
-
Sretan Majčin dan!
Ona je bila tu u svakom trenutku mojeg života… Znala je grliti i ljubiti, znala je savjetovati, ljutiti se, izvući iz mene sve ono što me mučilo. Čekala me budna baš nakon svakog izlaska. Govorila sam joj sve. Bila je psiholog meni, a često i mojim prijateljicama. Imala je urođen dar kako dati savjet koji ne zaboravljaš. Da te takne riječima poput nekog mudraca. Biti bolestan je uz nju izgledalo kao da si u najboljim toplicama. Domaće juhice, čajevi, tople limunade. Pa oblozi od kamilice i maslinovog ulja, tople riječi utjehe.. Rijetko smo pili antibiotike. Od nje sam naučila koliko je važna kvalitetna prehrana, kako prepoznati domaće plodove, friško meso…
-
Štruca i priča o dalmatinskoj materi
Postoji to nešto, nazvat ću ga prokletstvo, kad si kćer dalmatinske majke. Ma nije to majka, to je mater. Moćnije zvuči. Drsko, snažno, zajebano. Pa ne možeš ispasti normalna sve da hoćeš. Nesvjesno prenosiš dalje… S koljena na koljeno… Odgaja ona tako svoju žensku djecu primjerom. “Vidiš dušo kako ja, ali ti nemoj tako!” Da može poslije reći:”Lipo san ti govorila!” Ali ti vidiš pa ne možeš drugačije. Dok je mijesila kruh, radila zimnicu, peglala bijele lancune od pet metara s čipkom.. “Nemoj ovako, ćerce!” Dok je čekala noćima da se sirnice dignu prije pečenja, dok je radila njoke… I onda je govorila:”nemoj bit luda!” Ali nije prestajala.. Nije prestajala…
-
Mrzitelji
Otišli smo svi u p.m. Doslovno. Čudim se svakodnevnim raspravama na faceu o različitim životnim pogledima. O vjeri, glazbi, političkim stavovima. Pa se netko tko za sebe smatra da je kulturan, odgojen, obrazovan, pismen i načitan dovede u situaciju da svoje mišljenje servira kao jedino ispravno. Pritom, bahato vrijeđajući tuđe.… Našla sam se i ja u situaciji da se čudim, ne slažem, ljutim, ali nikada ne vrijeđam. Ne dokazujem. Ono što pojedinci ističu kao važno je to da svoju djecu odgajaju tako da ono drugačije ne valja, pa nesvjesno ili svjesno, odgajaju mrzitelje. “Drago dijete, vjera ti ispire mozak, vjernici su debili. Ti prati isključivo znanost” i tako nastane budući…
-
Odgajamo li egomanijake?
Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih.. Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuhala ili pospremala. Bavila se kućom i važnijim stvarima. Niti sam htjela niti ju tražila da se igramo skupa. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenutcima samoće. Ljeti smo po cijele dane bili vani, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja. Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca, osim za vrijeme jela, nemaju što tražiti za stolom s odraslima. ‘Ajmo, djeco, u sobu!…
