Pecipale
O najsretnijem okusu djetinjstva, o najobičnijim i najboljim pogačama prženima u ulju.
Hrskavim i mekanim u isto vrijeme.
Mi nismo znali što je gluten. Jeli smo bijeli ili crni kruh ravnopravno. Prema raspoloženju.
Mislim da nismo znali za integralnu rižu ili integralnu tjesteninu. Šnita kruha i svinjske masti sa šećerom bila je naša “Milka Oreo” dok smo se krvavih koljena spuštali sa stabla i planirali napad šljivama na protivnike iz susjedstva. (Ne, to nije bilo nasilje, već dječja igra).
Kad si se vratio navečer doma, sav izgreban i prljav, nisu nas pitali “Tko ti je to napravio, zvat ću mu mamu,” već “Opet ste divljali, sram vas bilo!”
A za večeru, nakon kupanja i lijepljenja flastera na kritična mjesta, miris pecipala.
Glutenske pogače od bijelog brašna pržene u dubokom ulju.
Danas će se mnogi namrgoditi pa čak i zabraniti djeci da probaju.
Tisuću malih karcinoma čeka da ih zagrizeš… I još djetetu to daješ? Nemajka!
Ali eto… S vremena na vrijeme napravim najdražu poslasticu. Nema, niti će ikada biti tolike sreće na licima djece kada im servirate integralni keks ili chia puding.
Koliko god se veselili, kada im ponudite dizano tijesto od jeftinog bijelog brašna, razveselit će se barem duplo više!
Jednostavno je to tako.
Zato neki recepti ne smiju otići u zaborav. Ta neka jela koja ne jedemo često, ali kad ih napravimo zamiriše cijela kuća, sve do susjeda.
Unese neku toplinu i veselje u dom. Kad vam treba utjeha..
Htjela sam vam ispričati priču o pecipalama, a onda shvatim da priča ne postoji.
Samo slika moje mame nad štednjakom kako rukama oblikuje tijesto i stavlja ga u vruće ulje.
Samo neopisiva radost, cika i vika mene i mojeg brata.
A danas se sve ponovilo. Miris djetinjstva s kojim sam dočekala sina iz škole… Njegov osmijeh od uha do uha je bio dovoljan za sreću.
A sreća i osmijeh su nam danas poput lijeka, poput najbolje terapije.
Bez opuštenosti i veselja, nema zdravlja.. Barem ne onog mentalnog. Zato ponekad zobenu kašu zamijenite pecipalama.
I pažljivo promatrajte dječja lica. Neprocjenjivo.
Nasja
U mojoj obitelji, generacijama, hrana je glavna tema razgovora, okosnica najljepših druženja, obiteljskih okupljanja za stolom, blagdanskih veselja. Hrana nikada nije bila samo potreba! U nasljeđe se prenosila vještina pripreme tradicionalnih receptura, dalmatinskih specijaliteta i sjećam se, kao dijete, živih rasprava između moje bake, mame i teta, tko najbolje priprema njoke, pašticadu, janjetinu…..orahnjaču i ostale delicije! Naglasak je, dakako, uvijek bio na domaćem, ne špricanom, sezonskom i zdravom, što je i moja nit vodilja kod svakodnevnog kuhanja za moju obitelj…….Nikada nam nije bilo dozvoljeno jesti slatkiše u neograničenim količinama! Pazilo se na raznolikost namirnica i boja na tanjuru! Smatralo se da je hrana izvor zdravlja ili uzrok svih bolesti! Ja sam, ipak po prirodi znatiželjna i koliko god štovala tradiciju, uvijek u svojim jelima pokušavam unijeti dašak novog, nepoznatog i malo drugačijeg. Ljubomorno i sebično čuvam bakine bilježnice s receptima koji su se skupljali desetljećima! Moje bake i tete, danas više nema. Nekako, nostalgično, ovaj blog posvećujem njima u čast, kao zahvalu za ljubav prema kuhanju i hrani koju su mi usadili i naučili me, ni neznajući, prenositi tu ljubav dalje….
2 komentara
Gordana Šimunović
Sviđaju mi se vaši recepti!
Nasja
Hvala vam, draga Gordana 🙂