Marjan Express

S pakiranjem bi mama krenula dva tjedna prije puta. Sve je moralo biti čisto, ispeglano, uredno složeno. Nije nam Split bio baš nadohvat ruke pa smo ljetne praznike čekali s nestrpljenjem. Gotovo puna 3 mjeseca provodili smo u Dalmaciji.
Solin-Split-Čiovo-Komiža. Tek sad vidim koliko nam je bilo lijepo. Tada smo sve podrazumijevali.
Polazak ranojutarnjim vlakom s Glavnog kolodvora i jedan jedini Marjan express?
Mama, naoružana sendvičima, sokovima i praznim vrećicama jer je znala da će meni i bratu biti zlo zbog vožnje.
Tata s koferima i fotoaparatom. Niti jedan obiteljski trenutak nije mogao proći nezabilježen. Kad malo bolje razmislim, on je jedini bio staložen i sabran. Nije ga nikada taknula putna groznica.
Od jutra sam skupljala pljuvačku u ustima. Čudno je to kako mi je bilo mučno u svim prijevoznim sredstvima. Nije niti jedna tableta pomagala, samo miris limuna…pa sam ga cijelo vrijeme puta čuvala u ruci. Za svaki slučaj.
Neopisivo uzbuđenje. Ljeto iz snova.
U Solinu, u bakinoj kući spremao se svake godine odbor za doček. Tete, barba, baka, dida i naravno, pun stol dalmatinske spize.
Janjeća ili teleća juha s cancarelama kao lijek nakon dugog puta, a onda sve po redu – lešo meso, šalša, pečene paprike i balancane… Nakon svega, pita od jabuka i hladna dinja (lubenica) koja se hladila pod mlazom vode od ranog jutra. Sve je moralo biti spremno za unuke koji stižu iz dalekog Zagreba.
“Vlak za Split polazi s 3. perona 2. kolosijeka!”
Još i danas se sjećam glasa, iako sam brojeve perona i kolosijeka zaboravila.
A onda ulazak u kupe 1. razreda.
Miris ustajalog dima cigareta. Iščekivanje nepoznatih lica s kojima ćeš dijeliti prostor. “Neka bude dijete” ponavljala bih u sebi…
Plišana sjedala s bijelim naslonom za glavu. Brat i ja bismo odmah otvorili prozor i gledali kako vlak lagano uzima zalet.
Onda, kada bi već ubrzao, mama bi vrisnula:” Ulazi unutra!” Plašila nas je pričom kako je netko tamo ostao bez glave i ruke jer se naginjao kroz prozor. To su bile najučinkovitije odgojne metode onoga vremena?
Vožnja vlakom na more bila je najzabavnija djeci. Nismo morali mirno sjediti cijelim putem, mogli smo prošetati, stajati u hodniku, promatrati krajolik. Često bi se na tom putovanju, koje je trajalo više od osam sati, sprijateljili s drugom djecom.
Do dolaska konduktera, tišina. Mislim da je to bila faza života kad bi svaki klinac poželio biti kondukter. Karta je imala, ako me sjećanje dobro služi, male kartonske pločice u različitim bojama koje su služile kao rezervacija. Njih bi još danima kasnije koristila za igru..
Sjećam se stajališta putem… Pratili smo tok rijeke Une uz predivne prizore.
Bihać-Knin- Perković.
Kod Knina smo već znali da je blizu cilj…
U Perkoviću se malo duže čekalo dok se zadnji vagon odvajao za Šibenik.
Bilo je to nešto prije Mediteranskih igara u Splitu, prije nego su ukopali prugu, kada je vlak još vozio kroz centar grada…
Zadnji kilometar smo ipak proveli na prozoru. Mama nas je pridržavala i povremeno povisila glas kad smo rukom pokušali dohvatiti grane stabala uz prugu…
Natjecali smo se tko će prvi ugledati didu. Znali smo da će on sigurno čekati na stanici.
Tražili smo pogledom šešir i onaj njegov blagi osmijeh. Pogled pun sreće i nestrpljenja. Dida Tonči.
Neću vam sada pisati o didi. On zaslužuje svoju priču.
Za to vrijeme, baka je kod kuće oblačila najbolju veštu s cvjetnim uzorkom u kojoj se čekaju posebni gosti. Viklere je skidala zadnji čas da frizura bude što bolja nakon što je meso narezala na komade i uredila svečani stol. Nije vam ona imala vremena ići na kolodvor. Zorom bi se probudila da stigne. Trebalo je pomest i oprat dvor, zalit vrt, skuvat, očistit…

Napokon onaj trenutak ulaska u bakinu kuću….. Željezna vrata, stepenice još mokre, netom oprane jer dolaze unuci. Puteljkom prema dvoru, stablo crne pa bijele šljive odmah na početku, palma i oleandar, mimoza i stablo trešnje… Baš tim redom.
Vrt pun domaćih poma i kukumara i cvjetovi kamilice..
Staro stablo višnje i omule (sorta šljive) od koje je baka radila najbolji pekmez.
A onda, nekoliko tankih stabala breskve cjepanice. Slatke kao med.
Pitari puni rascvjetanih đirana i margaritele…
Na ulazu u dvor natkrivenim vinovom lozom s koje su visili grozdovi još nezrelog bijelog grožđa, obitelj u iščekivanju..
Doček kakav pamtim.

Ljeto je vrijeme za uspomene?