Priča iz parkića
Možda bolje dramu ili igrokaz.. Prosudite sami.
Likovi su izmišljeni, ali situacije nisu. Situacije su samo odraz svijeta u kojem živim. Sve ono što pročitam ili čujem u prolazu..
Mjesto radnje: parkić (kako ovdje vole nazivati manji park u kojemu su pretežno mali gosti i njihove mame.
E, sad moram smisliti imena…
Dvije mame i dva klinca. Tu sam u problemu jer koje god ime da nadjenem, netko bi se mogao osjetiti prozvanim. Nije čitanje s razumijevanjem svima jača strana.
Zato neka bude ovako… Mama broj jedan zvat će se Milica ( ne znam niti jednu Milicu, ali ako se tako zoveš, nisi ti 100%, a ako jesi budi ponosna).
Mama broj dva zvat će se Mica, sorry Mica, nisi ti, ali ako se prepoznaš, znači da je vrijeme za promjene.
Djecu neću imenovati samo zato što jadni klinci nisu krivi pa da nekoga s istim imenom sutra u vrtiću ne bi prozivali zbog mame. Nikad ne znaš prati li me koji četverogodišnjak. Danas su od rođenja na internetu.
Pa krenimo s igrokazom/dramom/ pričom.
Našle se one dvije tako jednog sunčanog dana nakon što su svaka sa svojim mališanom izašli iz vrtića.
Pa ravno u parkić. Gdje ćeš s malim čovjekom punim energije nego u parkić. Moraju se jadni izdivljati da poslije možeš u miru spremiti večeru.
Sjećam se tih sati provedenih u parkiću, stotog spuštanja niz tobogan, pregovora i potkupljivanja ne bi li se napokon domogla kućnog praga. Ali, ostavimo sad moja sjećanja po strani.
Vratimo se u sadašnjost.
Sjele Mica i Milica na istu klupicu (u parkiću su klupice) dok im se mališani bezbrižno igraju.
I započnu razgovor –
Mica:” Kako ste?”
Milica:” Evo, s posla! Baš su me danas izmrcvarili, jedva sam stigla po dijete na vrijeme!”
Mica:” Ma dajte, meni mama uskoči, ne znam kako bih bez nje, a i blizu stanujem pa mi nije problem.”
-Milica kopa po torbi i vadi vrećicu čipsa od jučer-
“Evo, imam čips, neka djeca grickaju!”
Mica:” Joj, ne, pa to vam je puno aditiva, ja vam to branim svojem malom!”
Milica čuje:” Kučko neuka, truješ dijete!”
Mica nastavlja:” Mi vam samo organsku hranu jedemo, domaće sokiće i kašice, samo zdravo!”
Milica:” Ja vam baš ne stignem o tome razmišljati, radim često prekovremeno pa kuham kad stignem od danas do sutra!”
Mica:” Ah da, ali sve vam je u organizaciji. Znate, vrijeme vam procuri kroz prste zbog kava s curama i nekih manje bitnih stvari!”
Milica:” Ma da, u pravu ste!”
Mica:” Znate, ja sam odlučila ne raditi i posvetiti se djetetu dok ne krene u školu, nema ljepšeg zanimanja!”
Milica:” Ma divno, ali znate, ja sam sama i ne bi mogli baš živjeti bez ikakvih primanja pa radim duplu smjenu.
Mica:” Mmmhmm… A rastali ste se? Ja vam imam sreću da imam super muža, super zarađuje..
Nego, vaš mali još nosi pelenu?
Milica:” Ma da, budemo na tome poradili.
Mica:” Moj vam nikada nije nosio pelene. Ja vam njega od rođenja promatram i ako dovoljno dobro gledate i stvorite tu jednu posebnu vezu sa svojim djetetom shvatite kad mu se kaka i piški. To su suptilni znaci koje prepoznaš i onda ga odvedeš na školjku da obavi nuždu. Ni dudu nije nikada imao. Samo moju sisu. Evo, još dojim. Nikad zakašljao nije. To vam je privrženo roditeljstvo, čitam dosta o tome. Pelene i dude su izmislili lijeni roditelji.”
Milica:” Dođi, ljubavi, moramo ići još u dućan!”
Mica:” Joj, da i ja moram maloga odvesti na japanski, uči ga od 3. godine, super mu ide.”
-Naravno, vidno uznemirena, Milica uzima dijete za ruku pri ćemu se dijete otima i viče:”Ja bi joooooooc u palkicu biooooo!”
Mica gleda u dijete i Milicu s dozom gađenja, pritom glasno govoreći svojem piliću:” Vidiš kako se on ružno ponaša, ti znaš da to nije u redu, idemo, pozdravi na japanskom.”
B) imaš poštovanja prema drugoj majci
C) ne ističeš svoje odgojne metode kao jedine ispravne
PORUKA: Bolje vrećica čipsa, nego vrećica zlobe
Majčinstvo nije natjecanje, druge majke ti nisu suparnice
Djetinjstvo bez pelena ili dude s chia pudinzima za doručak ne garantira ništa, ionako sve pada u vodu kad dođu u pubertet.
Opusti se i odgoji normalnog čovjeka koji osjeća, brine, osluškuje i iznad svega ima takta.
Nasja
U mojoj obitelji, generacijama, hrana je glavna tema razgovora, okosnica najljepših druženja, obiteljskih okupljanja za stolom, blagdanskih veselja. Hrana nikada nije bila samo potreba! U nasljeđe se prenosila vještina pripreme tradicionalnih receptura, dalmatinskih specijaliteta i sjećam se, kao dijete, živih rasprava između moje bake, mame i teta, tko najbolje priprema njoke, pašticadu, janjetinu…..orahnjaču i ostale delicije! Naglasak je, dakako, uvijek bio na domaćem, ne špricanom, sezonskom i zdravom, što je i moja nit vodilja kod svakodnevnog kuhanja za moju obitelj…….Nikada nam nije bilo dozvoljeno jesti slatkiše u neograničenim količinama! Pazilo se na raznolikost namirnica i boja na tanjuru! Smatralo se da je hrana izvor zdravlja ili uzrok svih bolesti! Ja sam, ipak po prirodi znatiželjna i koliko god štovala tradiciju, uvijek u svojim jelima pokušavam unijeti dašak novog, nepoznatog i malo drugačijeg. Ljubomorno i sebično čuvam bakine bilježnice s receptima koji su se skupljali desetljećima! Moje bake i tete, danas više nema. Nekako, nostalgično, ovaj blog posvećujem njima u čast, kao zahvalu za ljubav prema kuhanju i hrani koju su mi usadili i naučili me, ni neznajući, prenositi tu ljubav dalje….
Moglo bi Vam se svidjeti
Odgajamo li egomanijake?
Dječja izbirljivost za stolom – STOP!
