I mi smo prvašići ove godine…. Nešto veći, srednjoškolski… I kao svakog rujna, ponovno se sjetim prvog odlaska u vrtić, privikavanja, zatim rastanka od teta i završne priredbe, pa prvog dana škole, završnog govora razrednice… Sve do danas i prvog dana gimnazije…. Svaki put sam plakala, skriveno, u tišini… I danas mi se stislo grlo iako je sad već petnaestogodišnjak. Mislim da ovo nikada neće prestati.. Odlasci, rastanci, prva iskustva, svaki novi korak, uvijek će biti popraćeni nekom tjeskobom pomiješanom sa srećom, suzama radosnicama, prešućenim, skrivenim da se djeca ne zabrinu… Da ne pomisle kako se bojimo… Dok im istovremeno dajemo vjetar u leđa i guramo u nepoznato kako bi…