Jesi li sretan?
Za snove, za nove početke. Za traženje sebe.
Sve dok ne dozvoliš da te okovi predrasuda zarobe, sve dok ne dozvoliš da te sputaju glasovi onih koji su sve na vrijeme.
Neki su sve odradili po očekivanjima sredine.
Odškolovali se, zaposlili, udali, rodili, odgojili……
Često sebe putem negdje zaboravili.
U želji da ih shvatiš, pitaju te:” kad ćeš!”
Pa ti nametnu grizodušje da pomisliš kako nisi dovoljno dobar.
Zacrtaj put pa ga tvrdoglavo slijedi…. Neka ti vlastita sreća bude na prvom mjestu.
Samo oni sretni mogu drugima osvijetliti put. Samo oni sretni ostavljaju trag.
Raditi moraš. Sve ostalo ne moraš.
Zato svu svoju snagu usmjeri na to da živiš od onoga što voliš. Da ti posao bude ljubav.
Ne dozvoli da te pokolebaju. Kad pokušaju, samo pogledaj kako žive. Obično se s njima nikada ne bi mijenjao.
Ali bi im olakšao da si poput njih. Imali bi partnera u kukanju i jadikovanju nad vlastitom sudbinom.
Baš nikada nije kasno. Ako pogriješiš putem, a hoćeš, kreni ponovno, jači, pametniji.
Neka pitaju, ma neka se čude. Tvoj put nije njihov put.
Kad ostvariš sebe, mrzit će te. Neka. Zavist i mržnja je plod nesretnih. Zato ih pusti.
Ti peglaj samo po svom. Neka ti širina vlastitog osmijeha bude jedini putokaz.
Zatomi glasove u glavi i tuđa očekivanja. Makar ona bila od vlastitih roditelja.
Ne duguješ im ništa osim zaslužene ljubavi i poštovanja, ali nikako da svoj put podrediš njihovim željama.
Pokaži taj prkos, zainati se. Tvrdoglavost nije mana kad ju ispravno usmjeriš. Ne dozvoli da budeš marioneta u nečijim rukama. Iščupaj te konce.
Ako vjeruješ… ako želiš, sve je moguće?
I smo još nešto – izbjegavaj one koji te pitaju “Kad ćeš?”
Ako im je stalo pitat će te “Jesi li sretan?”
Nasja
U mojoj obitelji, generacijama, hrana je glavna tema razgovora, okosnica najljepših druženja, obiteljskih okupljanja za stolom, blagdanskih veselja. Hrana nikada nije bila samo potreba! U nasljeđe se prenosila vještina pripreme tradicionalnih receptura, dalmatinskih specijaliteta i sjećam se, kao dijete, živih rasprava između moje bake, mame i teta, tko najbolje priprema njoke, pašticadu, janjetinu…..orahnjaču i ostale delicije! Naglasak je, dakako, uvijek bio na domaćem, ne špricanom, sezonskom i zdravom, što je i moja nit vodilja kod svakodnevnog kuhanja za moju obitelj…….Nikada nam nije bilo dozvoljeno jesti slatkiše u neograničenim količinama! Pazilo se na raznolikost namirnica i boja na tanjuru! Smatralo se da je hrana izvor zdravlja ili uzrok svih bolesti! Ja sam, ipak po prirodi znatiželjna i koliko god štovala tradiciju, uvijek u svojim jelima pokušavam unijeti dašak novog, nepoznatog i malo drugačijeg. Ljubomorno i sebično čuvam bakine bilježnice s receptima koji su se skupljali desetljećima! Moje bake i tete, danas više nema. Nekako, nostalgično, ovaj blog posvećujem njima u čast, kao zahvalu za ljubav prema kuhanju i hrani koju su mi usadili i naučili me, ni neznajući, prenositi tu ljubav dalje….
