O prehrani/O odgoju

Frustracije naše svagdašnje

Nekad mi se čini da ne znamo razliku između poniznosti i poniženja. Ne znamo razliku između slobode izražavanja i vrijeđanja.

Nismo u stanju, kada se osjetimo prozvanima, stati, udahnuti, tek onda reagirati. Poput djeteta vrištimo na svaki podražaj. Nismo dovoljno educirani da shvatimo, kako svaka srdžba, gnjev, uvreda koju ćemo napisati ili reći, više govori o nama nego o onome što je izazvalo takvu reakciju.

Pojavom interneta, sve češće vlastite frustracije iznosimo pišući komentare.

Jedno je ući u konstruktivnu raspravu na kulturan način, izraziti neslaganje s mjerom i dobrom namjerom, a nešto sasvim drugo je prosipati žuč i gnjev ispod nekakvog teksta.

Pa je već postalo uobičajeno da, umjesto kod psihologa, odemo na neki od portala. Muž te prevario? Izvrijeđaj nepoznatu osobu/novinara. Na poslu su te izmučili? Dijete je neposlušno? Žena ti nije dala? Neostvaren si? Netko te krivo pogledao? Odeš na društvene mreže i prvom neznancu kažeš “Idiote bolesni” jer nemaš hrabrosti riješiti frustracije s onima koji su ih izazvali. Zapravo nemaš pojma da uzrok leži u tebi.

Nedavno sam razgovarala s mužem o našem školstvu. Neiscrpna tema. I palo mi je na pamet da smo izuzetno emocionalno NEinteligentna nacija.

Učimo djecu kako se odjenuti, jesti, oprati ruke. Uče ih u školama pisanju, čitanju, računanju, a gradiva i predmeta je s generacijama sve više i više.

Učimo ih da grizu, da se natječu, da se bore za svoje mjesto pod suncem. I onda se dogodi, često, da na pola puta ciknu. Poput čaše od stakla.

Pa se pitam, tko nas uči kako se nositi sa stresom, kako prepoznati vlastite emocije, strahove? Kako se nositi s neuspjehom, kako graditi samopouzdanje i međuljudske odnose?

Nitko. Baš nitko nikada nas nije učio tome. Niti itko našu djecu uči tome. A evoluirali smo. Tehnološki gledano smo na vrhuncu, emocionalno smo dotakli dno. Naravno, sada će samoprozvani, savršeni roditelji iz gore navedenog primjera reći: “Ja sam svoje dijete svemu tome naučio/la i ti si glupa, ja sve znam!”

A, ja bih u svom stilu odgovorila:” Čim misliš da sve znaš i da si sve dobro, pripremi se za katastrofu koja čeka iza ugla!”

No, vratimo se ljudskoj psihi, na tome nitko ne radi. Kad te zaboli, odeš kod doktora. Kad si bezvoljan, jadan, frustriran i pišeš bahate komentare po društvenim mrežama, ne ideš stručnjaku, jer misliš da si pametan. Ali nisi. Jer da si pametan, odnosno emocionalno inteligentan, prepoznao bi svoju bol. To nije prirodno stanje. Normalno je da si optimističan, pozitivan, da s ljubavlju i mirom pristupaš ljudima, da ne osuđuješ, pljuješ, već da pomažeš, savjetuješ ili ignoriraš.

…Da si ponizan (ne, to nije isto što i biti ponižen). Poniznost je jedna od ljepših ljudskih vrlina. Isto se odnosi na naše najmlađe. Kad dijete boli uho daš mu lijek. Kad je pretjerano aktivan, nema sekundu mira, često plače i ljuti se, onda je takav karakter na strica/ujaka? niti ne pomisliš otići kod psihologa. Jer, čemu psiholozi služe, to je za one tamo neke…
Što će selo reći? Mi roditelji koristimo metode pokušaja i pogrešaka, metode koje negdje pročitamo, čujemo, ali jesu li baš najispravnije za naše dijete kad se problem pojavi? Jesmo li uopće u stanju uočiti problem? A tek prihvatiti? To samo stručnjak može.

..A, stručnjacima se, izgleda, sve manje obraćamo. U najboljem slučaju poslušaš neki savjet samoprozvanih učitelja života na You tube kanalu.. Tako je lakše. Jer oni sigurno znaju.

Pa pričaju općenito, poput horoskopa, svaki tjedan imaš novi savjet za život. Oni niti ne trebaju razgovarati s vama i vašim djetetom. Ma, ne trebaju analize, dogovaranje termina, razgovore u četiri oka. Oni vas vode preko ekrana. Jer su, nekim čudom, sve shvatili i znaju što vama treba, a vidjeli vas nisu. I, gle još jednog čuda, otkrili su univerzalni recepti za savršen život.?

Ja još vjerujem u psihologiju. I kada pričamo o ljudskom umu i emocijama, još uvijek vjerujem dobrom psihologu. Njima bi trebalo, za razliku od nekih drugih sadržaja, dopustiti da se umiješaju u edukaciju naših mladih. Očajnički su potrebni budućim naraštajima za zdraviji život, za emocionalno inteligentnu, empatičnu naciju. U međuvremenu ćemo ovisiti sami o sebi i liječiti svoje probleme virtualno. Prosipanjem gnjeva.

print
1
(Visited 263 times, 1 visits today)

U mojoj obitelji, generacijama, hrana je glavna tema razgovora, okosnica najljepših druženja, obiteljskih okupljanja za stolom, blagdanskih veselja. Hrana nikada nije bila samo potreba! U nasljeđe se prenosila vještina pripreme tradicionalnih receptura, dalmatinskih specijaliteta i sjećam se, kao dijete, živih rasprava između moje bake, mame i teta, tko najbolje priprema njoke, pašticadu, janjetinu…..orahnjaču i ostale delicije! Naglasak je, dakako, uvijek bio na domaćem, ne špricanom, sezonskom i zdravom, što je i moja nit vodilja kod svakodnevnog kuhanja za moju obitelj…….Nikada nam nije bilo dozvoljeno jesti slatkiše u neograničenim količinama! Pazilo se na raznolikost namirnica i boja na tanjuru! Smatralo se da je hrana izvor zdravlja ili uzrok svih bolesti! Ja sam, ipak po prirodi znatiželjna i koliko god štovala tradiciju, uvijek u svojim jelima pokušavam unijeti dašak novog, nepoznatog i malo drugačijeg. Ljubomorno i sebično čuvam bakine bilježnice s receptima koji su se skupljali desetljećima! Moje bake i tete, danas više nema. Nekako, nostalgično, ovaj blog posvećujem njima u čast, kao zahvalu za ljubav prema kuhanju i hrani koju su mi usadili i naučili me, ni neznajući, prenositi tu ljubav dalje….

2 komentara

  • Kata Vuletić

    Svaka čast! Vrlo lepo napisano. Poniznost je nešto što se tako retko prepoznaje i vrlo nisko vrednuje danas. Na žalost. Ja sam profesor fizike i u kontaktu sam sa mladima svaki dan. Osionosti roditelja nikad kraja. A ta osionost prelazi i na decu, pa sa tugom gledam decu kako postaju ološ uz dozvolu svojih roditelja i malo toga mogu da uradim, sem da na mom času tražim da budu učenici. Prosto: sedi lepo, nisi u kafani niti sam ja sa tobom na pijanci. obraćaj se lepo i nauči gradivo. Ne remeti ostale oko sebe u sticanju znanja, na to nemaš pravo.

    I kao profesor sam shvatila da su mi psihološka znanja jako mala, pa sam krenula na edukaciju. E tu sam se nagledala svega i svačega. Šest puta po popodne na nekom kursu i postaneš neki terapeut, neki couch. Što si manje proveo u edukaciji, to si osioniji, to se više reklamiraš i više hvališ svojim postignućima. Sedam punih godina intenzivno učim načine da pomognem i sebi i deci oko sebe i kolegama koji nemaju ni vremena ni para ni snage da uče koliko ja, a preko dvadeset godina na razne načine idem kod psihologa za savete u vezi problema koje nam ova ratna vremena oko nas nameću (moja su deca sad porasla i nemem oko njih puno posla, pa imam vremna mnogo više od drugih da intenzivnije učim) i učiću dok sma živa. A nikada neću uspeti da naučim to da se hvališem u prazno. Za to treba biti praznoglav.

    Divno da ste pisali o poniznosti – zaista je retko ko uopšte više spominje, kao da je sramotna. A nije. Velika je vrlina.

    • Nasja

      Jao, pa vi ste mi kolegica po blogu? Divno ste ovo napisali.. Lijepo je znati da još ima profesora poput vas koji rade na sebi.. Šteta što u školama nema organizirane edukacije djece u tom smislu.. Postoje školski psiholozi kojima se dijete pošalje tek kad napravi neku glupost, umjesto da ih se educira kako do toga ne bi došlo.. Djeca pamte sve više podataka, znaju puno, ali ne i kako se nositi sa sobom, sa svojim strahovima, mislima, problemima. Mi roditelji smo često uvjereni da znamo i vidimo sve, ali smo često subjektivni i treba nam stručna pomoć.. A ona kao da je sramota u našem društvu.. Tužno.Nije sve u odgoju.. Dosta problema dolazi od nakupljenog stresa i mladog čovjeka koji puca pod pritiskom…